X
Izbornik
X

Povijest

 

Prapovijest i stari vijek na kninskom području

Kameno doba

Tragovi ljudske djelatnosti iz kamenog doba na području Knina malobrojni su. U Strmici su pronađene okamenjene kosti diluvijalnih životinja, ali još nema dokaza o prisutnosti fosilnog čovjeka.[1]

Nalaz jednog kamenog artefakta iz Gospodske pećine podno Dinare upućuje na pretpostavku o prisutnosti starije faze mlađeg paleolitika (oko 100 tisuća godina prije Krista[2]). Mogu se očekivati i bogatiji ostaci iz tog vremena jer su postojali svi klimatski i ostali uvjeti za život.[3]

Mlađe kameno doba

Kao neolitička nalazišta (neolit na našem području traje od 5 tisuća do 3,5 tisuće godina prije Krista[4]) u literaturi se navode Knin s brdom Spas, brdo Konj, sela Plavno i Varivode te spilja Biolin.[5]

U pokusnom istraživanju obavljenom 1932. godine fra Lujo Marun, Pavao Pauš i Werner Buttler pronašli su na sjevernom dijelu brda Spas ulomke keramike iz neolitičkog razdoblja te podosta raznih drugih predmeta od kamena.[6]

Iz Otona potječe nož, dlijeto i sjekira od porfita, kvarcita i asfanita, a iz Kaldrme mala jezičasta sjekira od serpentina. Postoje indicije prema nalazima keramičkih ulomaka da bi Biskupija mogla biti neolitičko nalazište.[7]

U Erveniku je pronađen kameni predmet u obliku postolarskog kalupa. Takvi predmeti služili su prilikom obrade zemlje. U Ivoševcima je pronađena jedna kremena oštrica. Veća količina različitih kamenih predmeta pronađena je u Đevrskama. Među tim materijalnim ostacima prevladavaju strelice i sjekire, a po nalazima jezgri može se zaključiti da su se ti kremeni artefakti ovdje i proizvodili.[8]

Bakreno doba

Prva eneolitička kultura (eneolit na području Hrvatske traje od 3,5 do 3 tisuće godina prije Krista[9]) na širem području Dalmacije otkrivena je na kninskom brdu Spas. Ovdje su provedena sondažna istraživanja 1932. godine, a među ostalim pronađeno je i nekoliko ulomaka eneolitičke keramike i bakrenih predmeta.[10]

Na krajnjem južnom pristanku kninske tvrđave, prilikom gradnje Atlagića mosta na Krki, 1934. godine, pronađeno je nekoliko artefakata iz bakrenog doba.[11]

U Otonu su slučajno pronađene dvije keramičke posude koje se tipološki mogu vezati za areal širenja Lasinjske kulture. Taj nalaz afirmira pravac utjecaja Lasinjske kulture preko Like na kninsko područje, a možda i njenu trajniju prisutnost na tom prostoru.[12]

Osim eneolitičke keramike, s kninskog područja potječu i bakreni predmeti koji su inače rijetki na području Dalmacije.[13]

Brončano doba

  1. Dimitrijević smatra da, od nalazišta Jadranskog tipa Ljubljanske kulture (rano brončano doba, 2300 – 1600 godina prije Krista) koji su do sad otkriveni na istočnom Jadranu samo brdo Spas predstavlja pravo naselje, a ostali su samo bili staništa za kraći boravak.[14]

Jadranski tip Ljubljanske kulture javlja se i na području mjesta Cetina kod Knina, nešto prije pojave Cetinske kulture koja se smješta u srednje brončano doba.[15]

Od tridesetak gradina na kninskom području zasigurno su Spas i Topolje bili kontinuirano naseljeni od eneolitika do dolaska Rimljana.[16]

O prisutnosti Cetinske kulture na kninskom području, osim glavnog nalazišta oko izvora rijeke Cetine govori i materijal iz Ervenika.[17]

Srednje brončano doba (1700. - 1300. godina prije Krista) zastupljeno je na kninskom području bodežom koji je pronađen na brdu Spas.[18]

Iz kasnog brončanog doba (1300 – 800. godina prije Krista) najbogatiji nalaz predmeta potječe iz jednog skeletnog groba koji je otkriven ispod gradine u Topolju. Riječ je o dva brončana spiralnonaočalasta privjeska, osam vrpčastih narukvica i jedna spiralna narukvica. U Đevrskama je slučajno pronađen brončani spiralno naočalasti privjesak te krivi nož. U okolici Knina slučajno je pronađena šuplja sjekira-kelt kojoj gornji krak ušice izlazi iz oboda ispod kojega teče paralelno urezana pruga.[19]

Željezno doba

Kninsko područje u željezno doba (započinje oko 800 godine prije Krista) nalazilo se u okviru Liburnske kulturne skupine.[20]

Među naseljima s najdužim kontinuitetom življenja ubrajaju se gradine na brdu Spas i na Topolju. Te dvije gradine dominiraju preglednom vidljivošću nad Kninskim poljem.[21]

Na brdu Spas su pronađeni mnogobrojni ostaci željeznog doba.[22]

Ptolomejev Curcum koji M. Suić ubicira negdje oko Knina, najbolje se može vezati uz topoljsku gradinu, a taj toponim svakako je mogao odrediti i ime rijeke Krke.[23]

Što se tiče kninske okolice, u željezno doba su postojala gradinska naselja u Radučiću, Erveniku, Mokrom polju, Pađenima, Oćestovu, Plavnu, Žagroviću, Strmici, Vrbniku, Markovcu, Riđanima, Uzdolju, Golubiću, Ljupču i Vrpolju.[24]

Tumuli (tumul = kameni humak pod kojim se nalazi jedan ili više grobova) iz željeznog doba nalaze se Erveniku, Mokrom polju, Smrdeljima, Radučiću, Kosovu, Ljupču i Podinarju.[25]

 Gradina na Spasu

Knin, točnije brdo Spas naseljen je od prapovijesti, točnije od mlađeg kamenog doba. Prvi oblik naselja na Spasu bila je gradina.

Fra L. Marun i njemački arheolog W. Battler su 1932 godine izveli pokusno iskapanje na Spasu i utvrdili su da je područje nekadašnjeg naselja - gradine opasano prapovijesnim bedemima. Battler je objavio podatke o iskapanju, kao i skicu gradine. On kaže da je eneolitski sloj (kameno-bakreno doba) debeo 50 cm i da su iznad njega ostaci iz željeznog, te iz rimskog i slavenskog razdoblja. Tu je, dakle, poniklo najstarije kninsko naselje, koje će se ubrzo razviti u ilirsko i kasnije povijesno središte.[26]

Naselje na Spasu odnosno kninska gradina nastala je kao rezultat izvanjskih pritisaka na zatečeno sjedilačko, poljodjelsko stanovništvo kojem treba sklonište na sigurnom mjestu. Da bi nastalo gradinsko naselje morali su postojati i gospodarski preduvjeti, a sjeverni zaravan Spasa pruža i jedno i drugo. Prapovijesni je bedem podignut samo s istočne strane gradine, dok se zapadna strana strmo obara u 100 metara niže korito Krke. To je bila prirodna zaštita gradine. Gospodarska osnova bila je u okolnim kraškim poljima koja presijecaju mnogi vodeni tokovi.[27]

Kuće su bile građene od kamenog suhozida, četvrtastog tlocrta, a imali su samo jedan otvor - vrata. Kuća se sastojala od jedne prostorije u kojoj je bilo ognjište. O prostorima i objektima javne namjene teško je govoriti. Općenito se može govoriti da su morali postojati objekti za zajednički kult, za zborovanje zajednice, za trgovinu, za zajedničke svečanosti i sl. Predurbana naselja poput gradine na Spasu imala su i neke rudimente komunalija. To su u prvom redu instalacije za prikupljanje kišnice. Bili su to manji bazeni za opskrbu vodom pojedinih domaćinstava, ali i javni rezervoari za zajedničke potrebe. Do ulaza u naselje, gradinskih vrata najvjerojatnije je vodila prometnica u obliku pješačke i konjske staze.[28]

Grad Ninia

Gradina na Spasu u 4. i 5. stoljeću prije Krista, kada brzo raste moć rodovske aristokracije među Ilirima, postaje centrom relativno velike integracijske cjeline kao naselje hegemon, odnosno postaje sjecištem svih pravnih, gospodarskih, vojnih, vjerskih i kulturnih zadaća zajednice. Tu borave plemenski poglavice, vračevi, umjetnici i uopće svi pripadnici onog društvenog sloja koji više nije morao raditi, piše povjesničar Petar Živković.[29]

Kada je gradina na Spasu postala grad ne znamo, no znamo kada se prvi put spominje kao grad (poleis).

Prvo spominjanje Knina, ne kao naselja ili gradine, nego kao grada (poleis) događa se 7. godine prije Krista u Strabonovoj Geografiji, dakle prije točno 2022. godine.

Naime, veliki grčki geograf i povjesničar Strabon (živio od 64. godine prije Krista do 24. godine po Kristu) napisao je geografsku enciklopediju toga vremena, djelo u 17 knjiga, Geografiju (Geographia). Prvo izdanje Geografije objavljeno je 7. godine prije Krista, a zadnje 23. godine po Kristu.

Strabon spominje grad Niniju u petom poglavlju sedme knjige Geografije kada govori o ilirskom plemenu – Delmatima.[30]

„…Dalje slijedi obala Delmata i njihovo pristanište Salona. To je brojno pleme koje već dugo ratuje protiv Rimljana. Imaju pedeset spomena vrijednih naselja od kojih su neka i gradovi (poleis): Salonu i Priamonu i Niniju i Sinotij novi i stari koje je spalio August“, piše Strabon.

Citat iz Strabonove Geografije u kojem se spominje Ninia navodi i najveći hrvatski autoritet za povijest antike, profesor emeritus dr. Marin Zaninović u svom izvornom znanstvenom članku „Od Ninije do Promone“ napominjući da je grčki povjesničar Strabon pouzdan pisac u čije se pisanje nema razloga sumnjati.[31]

„Smatram da je najprihvatljivija hipoteza da se Ninia nalazila na prostranom brijegu današnje kninske tvrđave i njezina sjevernog sastavnog ravnog dijela, eneolitičke gradine Sv. Spas.“, piše dr. Zaninović.[32]

Znameniti hrvatski arheolog dr. Dušan Jelovina u svom izvornom znanstvenom radu „Starohrvatska nekropola na brdu Spasu kod Knina“ piše da dosadašnja arheološka otkrića predstavljaju jak argument da se grad Ninia smjesti na mjesto današnjeg Knina, odnosno brda Spas.[33]

„Osim starohrvatskih grobova, na Spasu su otkopani i temeljni ostaci arhitekture, za koje se utvrdilo da pripadaju rimskom naselju, vjerojatno ostacima stare Ninije[34]“, piše dr. Dušan Jelovina i nastavlja:

„Među značajnijim nalazima na Spasu svakako su djelomično otkriveni temeljni ostaci arhitektura, za koje se, na temelju nalaza ulomaka kamene plastike, tegula i fragmenata keramičkog posuđa, nedvojbeno utvrdilo da pripadaju rimskom naselju. Ova otkrića, kao i prije istraženo veliko groblje na istočnom podnožju ovoga brda zvano 'Greblje', predstavljaju jak prilog argumentaciji onim istraživačima koji pretpostavljaju da bi se staro antičko naselje – grad Niniju, koju spominju antički pisci, trebalo smjestiti na mjesto današnjeg Knina, odnosno njegove tvrđave i gradine Spas[35]“, piše u svom izvornom znanstvenom radu, dr. Dušan Jelovina.

Povjesničar Petar Živković i arheolog Milojko Budimir smještaju Niniju na sjeverni dio brda Spas.

„Ninia je locirana na sjevernoj zaravni brda Spas, dugačkoj oko 300 i širokoj oko 160 metara“, piše Živković u znanstvenom članku „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“.[36]

„Ninia se može ubicirati na brdu Spas kod Knina“, piše Milojko Budimir u svom znanstvenom članku „Arheološka topografija kninske općine“.[37]

Profesor emeritus dr. Marin Zaninović u svom znanstvenom radu spominje hrvatskog lingvista i ilirologa Antuna Mayera koji etimološki pojašnjava kako je srednjovjekovno ime Knina, „Tenen“ nastalo od imena „Ninia“:

„Naš zaslužni ilirolog A. Mayer je pokazao kako se srednjovjekovno ime 'he Tnena' ili 'to Tenen', zabilježeno u Konstantina Porfirogeneta, izvodi iz imena Ninia“, navodi dr. Zaninović.[38]

Evo što je o Niniji izjavio arheolog i znanstvenik dr. Marko Sinobad:

„Izniman povijesni značaj brda Spas otkriva prije svih njegov dominantan položaj u prostoru, a potvrđen je i sondažnim arheološkim iskopavanjima koja su ondje provedena u više navrata. Arheološkim iskopavanjem iz 1932. godine otkriven je segment obrambenog bedema gradinskog naselja i pokretni arheološki materijal iz eneolitika i željeznog doba. Narednim sondažnim arheološkim iskopavanjima, koja su provedena u razdoblju od 1977. do 1982. godine, otkriveno je srednjovjekovno groblje i ostaci arhitekture iz rimskog perioda. Iako je istražena relativno mala površina gradinskog naselja, otkriveni materijalni ostaci jasno kazuju da je riječ o jednom od najznačajnijih utvrđenih ilirskih naselja na širem kninskom području. Otkriveni ostaci arhitekture svjedoče da se ondje nastavilo živjeti i u rimsko doba, te da je naselje bilo potpuno urbanizirano. U to vrijeme izgrađeni su i bedemi koji se još uvijek mogu vidjeti na jugoistočnim obroncima brda. Dodatnu potvrdu značaja tog naselja u kasnoj antici pruža i groblje na položaju Greblje, na mjestu današnje gradske vodospreme, koje je jedno od najvećih istraženih grobalja iz vremena seobe naroda u jugoistočnoj Europi. Utvrđeno naselje na brdu Spas najčešće se identificira s delmatskim gradom Ninijom kojeg spominje Strabon. Takva identifikacija, osim etimološke potvrde koju je dao ilirolog A. Mayer, ima i svoju epigrafsku potvrdu, iako ona danas nije do kraja provjerljiva. U jednoj privatnoj gradskoj zbirci iz 19. stoljeća bio je pohranjen antički natpis koji izrijekom spominje Niniju, međutim on nam se sačuvao samo u prijepisu, dok se spomeniku u međuvremenu zameo trag. S obzirom da vjerodostojnost prijepisa potvrđuju drugi sačuvani natpisi iz te zbirke, nema posebnog razloga sumnjati ni u spomenuti natpis niti u identifikaciju Ninije s Kninom“, izjavio je o Niniji, dr. Marko Sinobad.[39]  

Ninija je bila je strateški važna i imala je ključnu funkciju na prastarom povijesnom putu sjever – jug.[40] No, što se dogodilo s antičkim gradom Ninijom? Strabon piše da ju je August dao zapaliti s čime se slaže i Zaninović:

„Najvjerojatnije je, dakle,…, kako je to zabilježio Strabon, jedna kolona iz te Oktavijanove vojske poslana zauzeti i spaliti Niniju“, piše Zaninović. On pretpostavlja da se to dogodilo 34. godine prije Krista i zaključuje da se Ninia nakon toga više nije obnovila, barem ne u ranijem dijelu rimske antike.[41]

„Ona je vjerojatno bila potpuno uništena, jer se poslije više ne spominje… Srednjovjekovni i starohrvatski Knin je svojom velikom tvrđavom, građevinama i crkvama, dobrano prebrisao već prije uništene ostatke pretpovijesne Ninije i naprosto je prekrio“, stoji u Zaninovićevom znanstvenom radu.[42]

Petar Živković smatra da se život u Niniju kasnije vratio:

„Nakon nekog vremena u Niniju se morao vratiti život, ako je uopće bio prekinut“, smatra Živković..[43]

Arheološki nalazi upućuju na to da je u prvim desetljećima 1. stoljeća u Niniji boravilo odjeljenje 11. rimske legije iz Burnuma zbog kontrole strateškog položaja.[44]

Prodorom Germana u drugoj polovici 2. stoljeća Ninia se ponovno revitalizira i postaje kastrum. Nešto prije 500. godine Ostrogoti su okupirali provinciju Dalmaciju te su se naselili u kasnoantičku Niniju. To nam potvrđuje “Greblje” - velika naseobinska nekropola na redove iz 6. stoljeća na istočnoj padini Spasa, ispod tadašnjeg kastruma, najvećeg u provinciji Dalmaciji.[45]

Ninia je za gotske prevlasti bila značajnim središtem, a možda i središtem administrativnog značenja. To je posljedica njezina strategijskog i prometnog položaja jer postaje centrom i raskrižjem sustava komunikacija provincije Dalmacije.[46]

Za rata Gota i bizantskog cara Justinijana (536.- 537. godine) Ninia skupa s cijelom Dalmacijom potpada pod Bizant. No, ni bizantska vlast nad Ninijom nije bila duga jer već početkom 7. stoljeća Avari u savezu sa Slavenima potiskuju Bizant. U jednom od tih seobenih valova nestat će i antička Ninia.[47]

Više o Niniji na žalost ne znamo. Brdo Spas očito krije još puno zanimljivih artefakata i povijesnih tajni, no na žalost, na tom najstarijem i najvrjednijem arheološkom lokalitetu u Kninu, bilo je jako malo ozbiljnijih istraživanja. Za nadati se da će se u budućnosti pronaći dovoljno financijskih sredstava kako bi na Spasu otpočela sustavnija arheološka istraživanja i kako bi nam to brdo otkrilo najraniju povijest našeg grada.  

Rimsko naselje na Kapitulu

U doba starog Rima postojala je na Kapitulu kod Knina vojna postaja i veteransko naselje na trasi magistralne ceste Salona – Siscija.[48]

Na arheološkom lokalitetu Kapitul je pronađeno 26 epigrafskih spomenika od kojih su većina nadgrobni spomenici. Riječ je o nadgrobnim spomenicima iz doba do 10. godine poslije Krista i to vojnika XX. legije čije je sjedište bilo u Burnumu te nadgrobnim spomenicima iz doba između 42. i 69. godine nove ere i to vojnika XI. legije čije je sjedište također bilo u Burnumu.[49]

Vojnici su bili porijeklom iz sjeverne Italije i to iz Trevisa, Bodiona, Acqui Terme i Firenze.[50]

Pronađen je i nadgrobni spomenik vojnika III. kohorte Alpinaca čije je sjedište bilo u Humcu kod Ljubuškog, a potom u Muću i to iz prve polovice 1. stoljeća. Vojnik je bio keltskog porijekla iz mjesta Bodionae.[51]

Nađeni su i nadgrobni spomenici civila s prezimenima Flavije i Aelije.[52]

Povijest Knina od dolaska Hrvata do pogibije posljednjeg hrvatskog kralja - od 7. stoljeća do 1097. godine

Početkom 7. stoljeća kninsko područje naseljavaju Hrvati.

Nakon zauzeća Ninije novi gospodari najvjerojatnije nisu do kraja uništili postojeći kastrum, nego su se smjestili u tom prostoru, prilagodivši ga navikama i potrebama stanovanja. No, zbog potreba unutrašnjeg razvitka, kao i zbog izvanjskih opasnosti, novi su stanovnici bili primorani izgraditi novu utvrdu. Prostor kasnoantičkog kastruma bio im je prevelik i zato grade novi kastrum na hrptu središnjeg dijela brda Spas.[53]

Iako su Hrvati doselili u 7. Stoljeću, hrvatska kneževina rađa se tek početkom 9. stoljeća između Zrmanje i Cetine i to iz simbioze ilirsko-romanskih starosjedilaca te doseljenih Hrvata. Ranofeudalna hrvatska kneževina javlja se ranije nego bilo gdje na slavenskom jugu. U okviru kneževine, Ninia, sada Tenen, postaje sjedište političko-teritorijalne jedinice, kninske županije.[54]

Drevni kroničari tvrde da se “kninska županija, prebogata lozom, voćnjacima, stadima ovaca, krdima goveda i zlatoklasnim poljima” protezala “od prigorja Dinare na sjeveru do Trogirske zagore na jugu te od Kozjaka i Svilaje na istoku do srednjeg toka rijeke Krke na zapadu”.[55]

U pisanim izvorima prvi put se slavenska inačica ilirskog imena Ninia javlja u domaćim izvorima u ispravi kralja Krešimira I. iz 950. godine kao Tignino.[56]

Kasnije će se grad jos nazivati imenima Tenen, Tiniense, Teneno, Tenenium, Tenenum, Thenum, Tininium, Tininum, Tnin, Tenenim, Tnenum, Tninum, Tenin,Tin, Tnin, Thelen, Tina, Clin, Clino, Chnin i konačno Knin.[57]

U stranim izvorima javlja se prvi put u djelu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta “De administrando imperio” (O upravljanju carstvom) iz 950. godine gdje se u 30. poglavlju navodi županija Tnena. Među carevim popisom devet “naseljenih” gradova “Krštene Hrvatske” nalazi se i Tenen.[58]

Prije kralja Zvonimira Knin je bio privremena prijestolnica hrvatskih vladara o čemu svjedoče arheološki nalazi pronađeni u Kninu i bližoj okolici. Tako su se u ruševinama crkava koje su podizali hrvatski vladari pronašli natpisi knezova Trpimira i Mutimira te hrvatskih kraljeva Svetoslava i Držislava. Na kninskom Kapitulu je urezan i prvi etnički i državno-politički pojam Hrvatske - “Dvx Chroatorvm”.[59]

Prema pretpostavci F. Šisića hrvatski ratoborni knez Domagoj imao je u 9. stoljeću svoj zemljišni posjed oko Knina.[60]

Prema zapisima arhiđakona Tome (oko 1270.) i znanstvenim radovima F. Šišića, Knin je bio i gubilište kneza Zdeslava. Hrvati su naime bili pocijepani u dva tabora, bizantski (Trpimirovići – Trpimirova loza) i franački (Domagojevići – Domagojeva loza). Sve je to bilo razlogom da se Domagojev sin Branimir stavi na čelo zavjere i u svibnju 879. godine u Kninu ubije Zdeslava i tako sam zasjedne na hrvatski kneževski prijestol. Kod Knina je nađen natpis koji spominje „slavnoga kneza Zdeslava strelicama ubijena“.[61]

Godine 1040. za vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira osniva se u Kninu biskupija, a biskup nosi naziv “hrvatski biskup” (eppiscopus chroatensis) sa sjedištem, kako bilježi splitski kroničar Toma arhiđakon (13. st.), u polju u crkvi Sv. Marije, blizu kninskog kaštela.[62]

Prema dvjema starijim teorijama katedrala hrvatskog biskupa bila je na Kapitulu ili u Biskupiji na Crkvini kod crkve sv. Marije, dok se prema trećoj teoriji nalazila u neposrednoj blizini kninske tvrđave pokraj Loredanovih vrata.[63]

Hrvatski biskup je imao mnoge župe, imanja i posjede po cijelom hrvatskom kraljevstvu. Bio je kraljev biskup i pratio je kraljev dvor. Njegova jurisdikcija se protezala do rijeke Drave. On nije bio samo crkveni poglavar Hrvata, već je na kraljevskom dvoru obavljao dužnost kancelara (notara) i bio jedan od dvorskih prvaka. Svojim je pečatom pečatio sve državničke spise i kraljeve povelje i tako im davao valjanost. Ustanova “hrvatskog biskupa” bila je najviše vezana za Knin i kraljevski dvor u Kninu. Prvi povijesno priznati hrvatski biskup bio je Marko (1050).[64]

Knin svoj najveći procvat doživljava za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira (1074. – 1088.). Nakon krunjenja za hrvatskog kralja u crkvi Sv. Petra u Solinu 4. listopada 1075. godine, Zvonimir svoju prijestolnicu prenosi u Knin. On je jedini hrvatski kralj kojega je krunio rimski papa, točnije njegov poslanik Gebizon.[65].

Zvonimir je ujedinio dalmatinske gradove te Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska je bila u miru sa svim susjedima.[66]

“Hrvatska kronika” pripovijeda o Zvonimiru: “I za dobrog kralja Zvonimmira bijaše vesela sva zemlja, jer bijaše puno svakog dobra i gradovi puni srebra i zlata”.[67]

Za vrijeme Zvonimirovog kraljevanja crkva Sv. Marije (koja se vjerojatno nalazila kod današnjih Loredanovih vrata) posvećuje se u katedralu, a   time je kninsko naselje u predgrađu dobilo status grada. U to vrijeme se kninsko predgrađe s kastrumom sjedinjuje u urbanu cjelinu. Po P. Živkoviću Knin s Kapitulom i Biskupijom u neposrednoj blizini u to doba feudalne Dalmatinske Hrvatske postaje vrlo važno uporište širenja urbane kulture, kao i kulture uopće. Ipak Knin, uz svu vojnu, političku i kulturnu moć, nije izrastao u veće urbano središte, iz jednostavnog razloga što mu je manjkala gospodarska komponenta obrtničkog i trgovačkog centra za šire hrvatsko područje.[68]  

Kao svog vazala papa Urban II. pozvao je 1088. godine kralja Zvonimira da se uključi u križarski rat. Tim povodom Zvonimir je sazvao sabor u “Petih crikvah u Kosovi” u današnjoj Biskupiji.[69]

Prema, Poljsko ugarskoj kronici iz 14. stoljeća i dodatku hrvatskoj redakciji ljetopisa Popa Dukljanina napravljenom u 15 stoljeću narod se nije odazvao pozivu Zvonimira da se krene u križarski rat nego je pogubio svojeg kralja. No, po ranijim izvorima i to povelji Zvonimirovog suvremenika, Stjepana II. od 8. rujna 1089, kao i po Tominoj kronici iz 13. stoljeća Zvonimir je umro prirodnom smrću.[70]

Budući da raniji izvori govore o prirodnoj smrti kralja Zvonimira, a puno kasniji izvori o tome da je ubijen, a, također, uzevši u obzir činjenicu da je autor teksta hrvatske redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina iz 15. stoljeća koji govori o nasilnoj Zvonimirovoj smrti, dao svojoj verziji specifični autorski pečat, neki povjesničari se kroz svoje znanstvene radove, poput prof. dr. Ive Goldsteina, priklanjaju teoriji da je kralj Zvonimir umro prirodnom smrću.[71]

Stjepan Gunjača rukovodeći se Kratkom kronikom hrvatskog kraljevstva franjevca Ivana Tomašića iz 16. stoljeća iznio je pretpostavku da je kralj Zvonimir pokopan upravo na Kapitulu u crkvi sv. Bartolomeja.[72]

Kako Zvonimir nije imao svojeg direktnog nasljednika izbili su u Hrvatskoj politički nemiri. Javile su se dvije struje. Jedna je bila za Stjepana II. (1088. – 1090.), sinovca kralja Petra Krešimira IV. i u njoj su bili svi dalmatinski gradovi, visoki kler i većina hrvatskih velikaša i plemića. Druga struja se priklonila Zvonimirovoj udovici Jeleni, sestri ugarskog kralja Ladislava. Kako je Stjepan ubrzo umro ponovno se pojave borbe za prijestolje iz kojih kao pobjednica iziđe Jelena i ponudi hrvatsko prijestolje svojemu bratu, ugarskome kralju Ladislavu. Ladislav tada okupira Slavoniju od Drave do Kapele, ali dalje od toga nije išao[73]

Poslije smrti Stjepana II. hrvatsko plemstvo južno od Gvozda je za kralja izabralo Petra koji za svoje sjedište uzme Knin.[74]

Prema mađarskom ljetopiscu iz 13. stoljeća Simonu de Kezi, prijestolnica i prijestolje kralja Petra, člana nepoznatog hrvatskog rodovskog plemstva, nalazila se u samom gradu Kninu (in Tenen ciuitate), dakle ne u kninskoj tvrđavi. U gradu Kninu je po riječima ovog mađarskog ljetopisca bila i njegova palača.[75]

Ladislava je na ugarskom prijestolju naslijedio kralj Koloman koji je odlučio povesti rat protiv hrvatskog kralja Petra.[76]

Kad je Petar doznao da se ugarski kralj Koloman uputio sa svojom vojskom u Dalmaciju, iz Knina mu je pošao u susret sa svojom vojskom, po starom srednjovjekovnom običaju, piše S. Antoljak.[77]

Vjekoslav Klaić, koji kralja Petra naziva Petar Svačić, o bitci piše:

„Bijaše tu ljute borbe i prolilo se mnogo krvi dok napokon prevlada Koloman pomagan hrvatskim četama. Nakon očajne borbe pade i sam Petar Svačić u planini koja se po njem za sva vremena prozvala Petrova gora. On pade tužno, a s njim i nekadašnja potpuna nezavisnost Kraljevstva Hrvatskoga“.[78]

Tako je na planini Gvozd, današnjoj Petrovoj gori, 1097. godine posljednji hrvatski kralj Petar Svačić ubijen, a njegova vojska poražena, kažu udžbenici povijesti. No svi se povjesničari ne slažu s mjestom odvijanja bitke. Tako povjesničar i arheolog Stjepan Gunjača smatra da se bitka odigrala na Kapeli.[79] Povjesničar Slavko Goldstein pak smatra da nije točno ni jedno ni drugo nego da je bitka bila negdje na potezu iz Siska duž Une prema Kninu.[80]

Pogibijom kralja Petra, Hrvatska je izgubila samostalnost te 1102. godine stupila s Ugarskom u personalnu uniju koja će trajati 800 godina.[81]

 Knin za vladavine Ugarske - od 1102. do 1522. godine

Na ceremoniji krunidbe 1102. godine u Biogradu Koloman je vjerojatno preuzeo Zvonimirovu krunu i obvezao se da će štititi podanike hrvatskog kraljevstva.[82]

Ulaskom Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom, Knin gubi status prijestolnoga grada te središta hrvatskog biskupa, no grad je ostao značajno administrativno i vojno središte u kojem stoluje herceg – zamjenik kralja za Hrvatsku i i u kojem se nalaze banski i županijski sud te u kojem se sazivaju dalmatinsko-hrvatski sabori.[83]

U 13. stoljeću Mađari proglašavaju Knin kraljevskim gradom u kojem stoluje herceg Bela.[84]

Kninsko se gradsko naselje u 13. stoljeću širi o čemu svjedoči i podatak da kninski biskup Nikola, između 1272. i 1274. gradi novu katedralu u podgrađu, južnije od ranijih crkvenih objekata što znaci da se naselje širilo prema jugu. Sam čin gradnje katedrale najbolje svjedoči o tadašnjem jačanju Knina kao srednjovjekovne urbane cjeline i kao važnog administrativnog, gospodarskog i vjerskog središta.[85]

Ne zna se kakve je posljedice za stanovnike Knina i za grad imala provala Tatara 1241|1242. godine, no pretpostavlja se da je nakon provale došlo do ojačavanja i usavršavanja fortifikacije Knina.[86]

Krajem 13. stoljeća uslijed slabljenja moći Arpadovića, raste moć hrvatskih velikaša, posebno knezova Bribirskih koji su se uzdigli do nasljedne banske časti i postali gospodari Knina. Tada počinje višestoljetna borba za Knin za vrijeme koje se Knin nalazio u vlasti i Bribiraca i Nelipića i bosanskih i ugarskih vladara.[87]

Početkom dvadesetih godina   14. stoljeća za vlast nad Kninom se bore domaći velikaši Šubici i Nelipići.

Da bi raspravio njihove nesuglasice dolazi u Knin koncem rujna 1322. godine kralj Karlo Robert. Na saboru u Kninu svrgava Mladena II. Šubića s banske časti, baca ga u kninsku tamnicu, a zatim pod oružanom pratnjom odvodi u Zagreb, a odatle u Mađarsku.[88]

Poslije kraljeva odlaska iz Knina udruženi hrvatski velikaši, Mladenova braća Juraj, Pavao i Grgur Šubić i vojvoda Ivan Nelipić su se okrenuli protiv kralja i bana Ivana Babonića te uspjeli zaposjesti Knin. No, taj je savez malo potrajao. Već sljedeće 1323. godine vojvoda je izigrao savez.[89]

Vođe dva suparnička tabora su bili Ivan Nelipić i Juraj II. Šubić. U tom sukobu na stranu Juraja II. stali su bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i Zadrani, a na stranu Nelipića stali su livanjski Mihovilovići, krbavski Kurjakovići te gradovi Šibenik i Trogir. Juraj II. je uz pomoć Bosanaca koje mu je spremio ban Stjepan II. sredinom godine 1324. počeo opsjedati Knin. Do odlučne bitke došlo je 7. lipnja 1324. kod izvora Krke u Topolju kada je Ivan Nelipić hametice potukao Jurja Šubića. Od tada pa do 1345. godine vladaju Kninom Nelipići (Ivan i supruga mu Vladislava), prkoseći i brišući svaki znak kraljevske vlasti.[90]

U periodu vladavine Kninom Ivan Nelipić proširuje svoj teritorij i taktizira s dalmatinskim gradovima. Ta politika vojvode nije se svidjela Veneciji koja primorske gradove smatra svojim posjedom. Ali zbog vječitog rivalstva za dalmatinske gradove s ugarsko-hrvatskim kraljem Venecija bira manju opasnost i 1343. godine vojvodu Nelipića učini mletačkim građaninom.[91]

Nelipić umire 1344. godine, a tada na ugarsko prijestolje dolazi Ludovik, koji je bacio oko na Knin. Udovica kneza Nelipića, energična i vješta Vladislava, dugo se odupirala mađarskim zahtjevima.[92]

Vladislavi je vojnu pomoć slala Venecija,kojoj je bilo u interesu da se utjecaj Ludovika udalji što više od mora. Ludovikov ban Nikola spustio se 1344. godine sa 4 tisuće vojnika prema Kninu i stao ga opsjedati, no uzalud jer je Knin bio utvrđen “visokim i čvrstim bedemima”. Međutim, kraljev pohod na Knin u srpnju 1345. godine sa 20 tisuća vojnika prisilio je Vladislavu da se pokloni kralju kod Bihaća i preda mu tvrdi Knin, a ona je dobila svoju djedovinu – Sinj i Cetinsku krajinu.[93]

Bosanski kralj Tvrtko zauzima Knin 1388. godine. Knin se ponovno vraća pod ugarsku vlast 1392. godine kad je hrvatski ban Nikola Gorjanski potukao kod Golubića bosanskog vojvodu Vuka Vukčića.[94]

Knin je 1401. godine bio meta nasrtaja i pljačke vojske bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića te mu je stanovništvo moralo plaćati visoke sume novca i davati bogate darove da ih zauzvrat ne dira. Knin je neko vrijeme (1402) bio pod izravnom vlascu vojvode Hrvatinića.[95]  

Prvi sukob s Turcima u kninskom kraju zabilježen je 1415. godine, a prvi pouzdani podatak da je tursko kopito zagazilo na tlo kninskog podgrađa potječe iz 1469. godine.[96]

 Knin za vladavine Turaka - od 1522. do 1688. godine

Kninski garnizon predao se 29. svibnja. 1522. godine.[97]

U napadu tog dana sudjelovale su vojske dvaju turskih sandžakata – bosanskog i hercegovačkog s 20 tisuća ratnika, a podržavalo ih je topništvo. Vojsku bosanskog sandžakata predvodio je glasoviti turski vojskovođa Gazi Husref beg, a hercegovačku vojsku, Mahmud beg, jedan od iskusnijih vojskovođa sultana Sulejmana Veličanstvenog.[98]

Zapovjednik kninske tvrđave Mihajlo Vojković iz Klokoča kod Slunja predao je grad bez borbe.[99]

Tako je Knin, nakon stoljetne borbe ušao u sastav Osmanlijskog carstva i to kao nahija u sastavu bosanskog sandžakata do 1537. godine. Te je godine osnovan kliški sandžakat u koji ulazi i kninska nahija.[100]

Na čelu tvrđave je dizdar koji brine o njezinom održavanju. Knin postaje važno uporište u osmanlijskoj osvajačkoj politici. On je središte turske vlasti u nahiji. Sudska vlast je u rukama kadije koji također sjedi u Kninu. Iz svih tih razloga Knin će imati status kasabe, trećeg najvišeg stupnja u turskoj nomenklaturi.[101]

Pretpostavlja se da je Knin bio središte Krčko-ličkog sandžakata osnovanog 1574. godine. Nedugo zatim, 1577. godine, u Kninu je osnovano sjedište riječne kapetanije Krka-kapudani. I konačno, između 1643 i 1662. godine u Kninu je osnovano sjedište vojne kapetanije. Kapetanijska vojska se sastojala od raznih rodova vojnika. Kapetani su vodili policijsko-administrativne poslove, opremali i predvodili vojsku u rat, ustrojili obavještajnu službu i izdavali putovnice.[102]

Po riječima odbjeglog kapelana Andrije Radonića u Kninu je 1663. godine bilo 3 tisuće konjanika i 200 pješaka.[103]

Tokom kandijskog rata, Venecija se 1648. godine dočepala Knina kojeg su nešto ranije napustili Turci. Venecija u tom ratu nije namjeravala zadržati Knin pa ga nakon pola godine napušta. Pritom djelomično razara tvrđavu. Turci nakon povratka u razrušeni i popaljeni Knin, odmah pristupaju njegovoj obnovi i jačanju.[104]

Uočivši veliki propust što je napustila Knin, pogotovo što nije srušila tvrđavu, Venecija ga je 1654. godine odlučila ponovno zauzeti, ali doživi poraz od Fazli-paše. Venecija je za taj poraz optužila svoje vojne inženjere. To je vrijeme kada vojni inženjeri, kao uhode, odlaze na teritorij turske Dalmacije i potajno prave skice utvrda i gradova, da bi time sudjelovali u izradi planova za njihovo osvajanje. Optuženi su i kažnjeni Firentinac ing. Aleksandar Magli i ing. Alberti “koji je krivo izvijestio da zidine kninske tvrđave nisu ispunjene zemljom nego šuplje, te da za njihovo osvajanje stoga ne treba upotrijebiti mnogo topništva”.[105]

U doba morejskog rata, poslije dugih i opsežnih priprema, mletačka vojska 1688. godine opsjela je Knin s 10 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generalnog providura Jerolima Kornara. Pred njima je stajao utvrđeni Knin čije su se utvrde sastojale od gradskog bedema s palisadom uz Krku te tvrđavskog bedema s istočne strane i dva utvrđenja iznad toga, sa 600 branitelja. Mletačko pješaštvo, konjica i topništvo stegli su obruč oko Knina, sa sjevera, s istoka i s juga. Nakon što su izvukli topove na sjeverni plato brda Spas, tukli su tvrđjavu iz neposredne blizine. Nakon 14 dana borbe, 11. rujna 1688. godine, posada se predala, na čelu s Mehmed-pašom Atlagićem (po njemu se zove most preko rijeke Krke na ulazu u Knin).[106]

Tako je nakon 166 godina turske vlasti Knin oslobođen. Zarobljeno je oko 300 turskih vojnika, a toliki broj ih je stradao u borbama, te oko 700 civila koji su se iz grada sklonili u tvrđavu. Nakon toga nestalo je muslimansko življe iz Knina. Zarobljeni borci su poslani na galije, a zapovjednici u ropstvo u Veneciju.[107]

Novim razgraničenjem Venecije i Osmanlijskog carstva pod Turcima su i dalje ostala neka sela kninskoga područja: Plavno, Bender, Radljevac, Golubić, Strmica, Podinarje i Cetina.[108]

Ta su sela ostala pod Turcima do 1721. godine.[109]

 Knin za vladavine Venecije - od 1688. do 1797. godine

Kada je Knin potpao pod Veneciju, mletački dužd bio je Francesco Morosini.

Venecija je novoosvojene krajeve podijelila na krajine (okruge). Jednom je sjedište u Kninu, na čelu s providurom. Knin je i centar sanitarnog “korduna” prema turskoj granici, da se spriječi nekontrolirani prijelaz granice i unošenje zaraznih bolesti.[110]

Početkom vladavine Venecije kninski providur bio je Antonio Loredano, a kaštelan Andrija Longo. Vlast providura trajala je dvije godine. Za razliku od primorskih gradova koji su imali djelomičnu autonomiju i bili slobodni kraljevski gradovi, u Kninu se, zbog važnosti njegove utvrde, upravljalo po mletačkim zakonima. Osim providura koji je imao vlast nad gradom i okolinom i kaštelana koji se brinuo za tvrđavu, izvršni organi bili su još guvernadur, serdari i harambaše.[111]

Na čelo kninske serdarije 1691. godine postavljen je Jovan Sinobad koji je kasnije postao i guvernadur.[112]

Nakon odlaska Turaka stanovnici ovog područja očekivali su bolje prilike. No, venecijanska aristokracija za to nije imala smisla. Ona se iživljavala u zabavama i živjela raskošno od davno stečenog bogatstva, a Dalmacija joj je služila da iz nje izvuče i ono malo što je imala.[113]

Početkom 18. stoljeća u kninskom kraju dogodilo se nekoliko pobuna protiv mletačke vlasti, jer su stanovnici ovoga kraja bili primorani plaćati nesnosno velike dadžbine, venecijanske “decime”.[114]

U zimu i proljeće 1704. godine sedam tisuća Bukovčana je diglo ustanak i oslobodilo cijelu Bukovicu. No, iste godine Bukovica je ponovno pokorena, a ustaničke vođe, pop Petar Jagodić - Kuridža, Ilija Nanić i Matija Žabetić osuđeni su na smrt vješanjem te su bili primorani pobjeći u Liku. I tek što je desetomjesečni bukovački bunt bio smiren, planuo je novi seljački ustanak. Početkom 1705. godine Kijevo, Polača, Civljani i Cetina digli su se na oružje protiv Venecije, no i ova buna je nakon godinu dana ugušena.[115]

Turci su pokušali vratiti Knin pod svoju vlast te je 1715. godine pet tisuća turskih vojnika napalo Knin, ali ga nije uspjelo osvojiti, jer je bio dobro branjen.[116]

Narod grada Knina i okolice pobunio se protiv Mlečana 1720. godine. Buna je teško ugušena.[117]

Campoformijskim mirom, zaključenim između Napoleona i Austrije, 1797. godine, prestala je postojati Mletačka republika, a Knin dolazi pod prvu vladavinu Austrije. Prema administrativnoj podjeli 1798. godine Knin postaje sijelo ”Katedre” na čelu s rektorom. Ta prva vladavina Austrije bila je kratkog vijeka. Požunskim mirom 26. prosinca 1805. godine Austrija prepušta Dalmaciju Napoleonu.[118]

 Knin za vladavine Francuske - od 1805. do 1813. godine

Iako je Knin formalno pod Napoleonom od potpisivanja Požunskog mira, 26. 12. 1805. godine, Francuska vojska ušla je u Knin 16. 2. 1806. godine, pod zapovjedništvom Molitora.[119]

Knin je za francuske vladavine bio sjedište kotara - “kantona” u šibenskom okrugu. Kanton Knin ima samo jednu općinu, i to samo grad Knin. Na čelu kantona je vicedelegat, a općinsku upravu predstavlja načelnik - “podesta”. Knin je i sjedište Pomirbenog suda kao prvostupanjskog inokosnog suda, koji potpada pod Okružni sud Zadar.[120]

Za svoje vladavine u Dalmaciji Francuzi su osobitu pažnju posvetili razvoju prosvjete, poljodjelstva, trgovine i izgradnji cesta.[121]

Godine 1809. Francuzi su izgradili Sredozemnu cestu - stradu Napoleon, koja je započinjala od mosta u Erveniku te išla preko Knina, Topolja, Polače, Kijeva do Sinja, Metkovića te sve do Stona. Te je godine Napoleon ujedinio slovenske i hrvatske zemlje u “Ilirske pokrajine”, a njegovim dekretom iz 1811. godine Dalmacija je podijeljena na 17 kotareva. U šibenskom okrugu je i kotar Knin koji ponovno ima jednu gradsku općinu.[122]

Napoleonova katastrofa u Rusiji 1812. godine i   poraz u “bici” naroda kod Leipziga 1813. godine pospješili su i ubrzali propast francuske vlasti u Dalmaciji, pa i u Kninu. Tako već 30. 10. 1813. godine general Severio Tomašić ulazi sa vojskom u Knin i ostavi u Kninu zapovjednika Danesa, čime je započela druga vladavina Austrije koja će trajati do 1918. godine.[123]

 Knin za vladavine Austrije - od 1813. do 1918. godine

Preuzevši vlast od Francuske Austrija je reorganizirala upravu. Tako je 1818. godine u Kninu osnovan Kotarski sud “Pretura”. Godine 1868. Dalmacija je podijeljena na 12 političkih kotareva, od kojih je jedan i Knin.[124]

Prva desetljeća vladavine Austrije u Dalmaciji i Kninu predstavljaju doba puno mrtvila u ekonomskom, javnom i kulturnom životu. Knin i tada ima pretežno obrambeni značaj, jer se nalazio na graničnom austrijsko-turskom području.[125]

I pored policijskog režima i službenog pomaganja talijanaštva u Kninu, narodnjačka misao je tiho jačala, da bi se 1860. godine, ukidanjem apsolutizma i uvođenjem ustavnosti u Austrijskoj monarhiji, javno manifestirala.[126]

U Kninu se 60-tih godina 19. stoljeća formiraju dvije političke stranke: narodna i autonomaška. Narodna, kao izraz volje naroda i njegovih težnji da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i da se hrvatski jezik uvede u upravni i javni život. Autonomaška, koja traži posebnu autonomiju za Dalmaciju u okviru Austrijske Monarhije.[127]

Na čelu Narodne stranke u Kninu stajao je mladi kninski odvjetnik dr. Lovre Monti. Kninski narodnjaci osnovali su 1861. godine “Narodnu slavjansku čitaonicu” s ciljem čvršćeg organiziranja i kako bi svojim akcijama dali više sadržaja. To društvo postalo je stožer narodnog pokreta.[128]

Četiri godine poslije izbora zastupnika u Dalmatinski sabor održani su općinski izbori u Dalmaciji. Izbori za općinu Knin bili su održani 20., 21. i 22. srpnja 1865. godine. Vlasti su i ovoga puta namjeravale izbornim makinacijama izboriti pobjedu, ali su birači koji su se prvog izbornog dana slili na kninsko biralište oprli tome sjekirama, vilama i kolcima.[129]

Rezultat tog izbornog dana bio je: tri mrtva seljaka i pet teže ranjenih žandara, a prvaci narodne stranke u Kninu dr. Lovre Monti, Ivan Fumis i drugi s još 18 seljaka budu uhapšeni i odvedeni u zadarsku tamnicu.[130]

Bili su to “krvavi izbori” u Kninu, koji su obnovljeni 13. ožujka 1866. godine i na kojima je narodna stranka slavila veliku pobjedu. Kninska općinska uprava dolazi u narodne ruke, a za prvog kninskog načelnika izabran je 3. rujna 1866. godine dr. Lovre Monti.[131]

“Krvavi izbori” u Kninu 1865. godine nagovijestili su slom i pad autonomaštva u Kninu koje je ožujskim izborima 1866. godine potpuno nestalo. Potrebno je osim toga naglasiti da je kninska općina među prvim općinama u Dalmaciji došla u narodne ruke.[132]

Nova općinska uprava na čijem se čelu nalazio dr. Lovre Monti, zalagala se za ekonomski i kulturni procvat kninske općine. Posebnu pažnju nova uprava poklanja prosvjeti, znajući da samo učen čovjek može biti nositelj svega progresivnog.[133]

Ubrzo nakon tih izbora, novi politički kurs doveo je u pitanje jedinstvo Narodne stranke. Njezin prvak Mihovil Pavlinović, katolički svećenik i konzervativni teolog je 1869. godine razradio “programske smjernice daljnje borbe za izdizanje hrvatske nacionalnosti” i zagovarao preorijentaciju Narodne stranke ka radikalnom kursu.[134]

U isto vrijeme kad je Pavlinović počeo izgrađivati idejne smjernice hrvatskog nacionalizma, došlo je i kod bitnog političkog pomjerana kod pravoslavnog svećenstva. Poneseni idejama o oslobođenju i ujedinjenju “svekolike srpske braće” pravoslavni svećenici i teolozi postaju inicijatori i organizatori srpskih čitaonica i škola na kninskome području. Politiku i djelatnost pravoslavnog svećenstva među srpskim stanovništvom u kninskom kraju podržavala je i srbijanska vlada Milana Obrenovića te s tim u vezi mnogi agenti i delegati Obrenovićeve vlade obilaze kninska sela. Neki od njih poput Bogoljuba Petranovića i Milana Cvjetičanina imali su zadatak da u Drnišu i u Kninu “odsudnom času” spreme čete i s njima “u pograničnu Bosnu preko Graba preture da se olakša posao srpskoj vojsci” [135]

U skladu s tim aktivnostima, srpski poslanik u Dalmatinskom saboru, Sava Bjelanović, pravnik iz Đevrsaka govorio je da je samo srpska nacionalna misao - narodna, dok je hrvatska - tuđinski proizvod.[136]

Opet, s druge strane, neki katolički svećenici u sjevernodalmatinskoj zagori ne priznaju postojanje srpske nacije u sjevernoj Dalmaciji i po njihovom mišljenju riječ je o “Hrvatima grkoistočne vjere”[137]

Devedesetih godina 19. stoljeća pravoslavna i katolička crkva oštro su se suprotstavljale miješanim brakovima kojih je na kninskom području bilo podosta.[138]

Narastajućim nacionalnim proturječnostima, zahvaćenim snažnim sukobima i obojanim šovinističkim strastima otpor pružaju neki prvaci Narodne stranke predvođeni Lovrom Montijem.[139]

Neosporno, Montijeva riječ je i dalje vrlo snažna, a njegova politička aktivnost, prožeta idealizmom i romantizmom odviše mekana za surova vremena kakva su vladala u to doba u kninskom kraju. Istina, Monti pobjeđuje i dalje na izborima, a 1873. godine stupa i u Carevinsko vijeće. Međutim, Monti i njegovi istomišljenici nisu u stanju zaustaviti točak povijesti, likvidirati ili ublažiti surove nacionalne suprotnosti i poštedjeti kninski kraj od iskušenja u koja je gazio.[140]

Godine 1880. Narodna stranka se cijepa na Hrvatsku narodnu stranku i Srpsku narodnu stranku, zbog čega će Lovro Monti podnijeti ostavke na sve političke i parlamentarne dužnosti.

Iako je Knin imao sve uvjete da se ekonomski razvija s obzirom na svoj položaj, njegov vječni vojno strateški karakter to mu je onemogućavao. Tek pomicanjem austrijsko-turske granice na Drinu 1878. godine, Knin prestaje biti vojno strateški centar.[141]

Knin od 1918. do 1990. godine

Prvi svjetski rat nametnuo je i kninskom području brojne žrtve i težak život. Nakon njegova završetka u Kninu je još uvijek bio jak pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Na zboru predstavnika 28 sela osnovan je u Kninu 7. studenoga 1918. godine “Odbor narodnog vijeća” od šest članova koji je bez rezerve pružio punu podršku “Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba” u Zagrebu.[142]

Ali, na osnovu Londonskog sporazuma talijanska vojska je okupirala Knin 19. prosinca 1918. godine. Došavši u Knin talijanske vlasti su odmah raspustile “Odbor narodnog vijeća” za Knin, zabranile svako političko djelovanje i 31. ožujka 1919. godine uspostavile “Prijeki vojni sud”. Zatim su počela uhićenja i deportacije nepoćudnih građana. Tom prilikom uhićen je i Fra Lujo Marun, ravnatelj Muzeja hrvatskih spomenika i deportiran u Anconu. Tek se Rapalskim ugovorom Talijanska vojska povlači iz Knina 4. travnja 1921. godine.[143]

Organizirani politički život u Kninu javlja se tek poslije 1923. godine kojeg su izvršile zagrebačke i beogradske političke stranke. Tada se u Kninu osnivaju organizacije Hrvatske seljačke republikanske stranke, Demokratske stranke, Zemljoradničke stranke i Narodne radikalne stranke, koje će sve do Drugog svjetskog rata, u manjoj ili većoj mjeri, prelamati proturječja Kraljevine Jugoslavije.[144]  

Nakon napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju 1941. godine došlo je do njenog sloma i uspostave Nezavisne države Hrvatske u čiji sastav ulazi i Knin, a dio kninske općine potpada pod talijansku vlast.[145]

Krajem Drugog svjetskog rata pod zidinama Kninske tvrđave vođena je jedna od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata - Kninska bitka koja je trajala od 3. studenoga do 3. prosinca 1944. godine.[146]

Knin su od Nijemaca oslobodili pripadnici Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, 3. prosinca 1944. godine.[147]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Knin je u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske u Federativnoj Republici Jugoslaviji u kojoj je uspostavljen komunistički režim.[148]

Po popisu iz 1961. godine kninska općina je imala 49.017 stanovnika. Osjetan pad zabilježen je 1981. godine kada je u općini Knin (koja je danas podijeljena na općine Knin, Kistanje, Ervenik, Biskupiju, Kijevo i Civljane) popisan 43 731 stanovnik, od čega 34.846 Srba, 4.150 Hrvata te 3.335 Jugoslavena.[149]

Stanovnici su bili naseljeni u 43 naselja: Knin, Biovičino selo, Biskupija, Cetina, Civljane, Đevrske, Ervenik, Golubić, Gošić, Ivoševci, Kakanj, Kijevo, Kistanje, Kninsko polje, Kolašac, Kosovo, Kovačić, Krnjeuve, Ljubač, Markovac, Modrino selo, Mokro polje, Nunić, Oćestovo, Orlić, Oton, Pađene, Plavno, Polača, Potkonje, Radljevac, Varivode, Vrbnik, Vrpolje, Zečevo, Zvjerinac i Žagrović.[150]

U općini Knin, godine 1987. radilo je 12.398 radnika, od čega 10.238 u privrednoj djelatnosti.[151]

Polovica od svih zaposlenih bila je zaposlena u dvije tvrtke, u Željezničkom prijevozu - 3100[152], te u tvornici vijaka TVIK-u - 3.079 radnika.[153]

U tekstilnoj tvornici Kninjanka bilo je 511 zaposlenih, u građevinskom poduzeću Dinara 360, u tvornici za preradu žitarica i stočne hrane Agroprerada 330, a u trgovačkom poduzeću Inex Dinara (Dinarka) bilo je 300 zaposlenih. U poduzeću za proizvodnju kartonske ambalaže Mladost radilo je 256 ljudi, u poduzeću za prijevoz robe i putnika Transport 215, u tvornici metalnog namještaja Kistanje 230, u kistanjskoj tvornici dječje konfekcije Ponos 208, u poljoprivrednoj zadruzi Orlić-Markovac 185, a u građevinskom poduzeću Dinaridi bilo je 135 zaposlenih, koliko ih je bilo i u strmičkoj Ciglani Stevo Opačić. U Elektrodistribuciji je radilo 112, u PTT-u 105, a u kninskoj 80 radnika, isto koliko i u Hidroelektranama na Krki i Zrmanji. U tvornici za preradu industrijskih otpadaka Krka bilo je 66 radnika, u poduzeću za montažu gipsanih elemenata Gipsdekor 55, u Mljekarstvu 43, a u Šumariji 40. Dobro su poslovale i tvornica gipsa Kningips i tvornica namještaja Krka, no ne postoje podaci o broju zaposlenih u tim tvrtkama.[154]        

Domovinski rat

U kolovozu 1990. godine kninski sateliti Slobodana Miloševića i velikosrpskih ideologa, Milan Martić i Milan Babić, kojima se priključuje dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti, organiziraju oružanu pobunu protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske te stvaraju paradržavu Krajinu sa sjedištem u Kninu.

Hrvati iz Knina, Vrpolja, Potkonja i Kijeva prisiljeni su 1991. godine napustiti svoje domove i otići u progonstvo.

U vojno redarstvenoj akciji “Oluja”, Hrvatska vojska pod vrhovnim zapovjedništvom prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana oslobađa Knin 5. kolovoza 1995. godine te ga ponovno vraća u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Akcijom oslobađanja Knina zapovijedao je, kao član Operativnog stožera za Oluju zadužen za pravac Knin, general Ante Gotovina, tadašnji zapovjednik Zbornog područja Split, a od 2014. godine počasni građanin grada Knina.[155]

Prve postrojbe Hrvatske vojske koje su ušle u Knin bile su postrojbe IV. i VII. Gardijske brigade Hrvatske vojske.

Dan oslobođenja Knina, 5. kolovoza 1995. godine obilježava se kao Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a svake godine, središnja se svečanost održava u Kninu uz nazočnost cijeloga državnog vrha.

U akciji Oluja kninsko područje napušta velika većina građana srpske nacionalnosti. Dio njih se vratio, no većina je ostala živjeti u Srbiji ili su otišli u treće zemlje.

Knin od 1995. do 2015.

Velike zasluge za normalizaciju života u Kninu nakon oslobođenja imao je Zvonimir Čermak (od 2014. godine počasni građanin grada Knina) koji je tada, obnašajući dužnost zapovjednika Zbornog mjesta Knin, vodio računa o komunalnim, zdravstvenim i drugim preduvjetima za povratak prognanika u Knin i organizaciju normalnog života.

Samo dan nakon oslobođenja, s radom započinje Hrvatski radio Knin koji je imao veliku ulogu u pružanju vitalnih informacija stanovništvu.

Vrlo brzo po oslobođenju kreću s radom Komunalno poduzeće, Elektra, Dom zdravlja i bolnica, a HŽ osigurava i prometnu povezanost Knina koja započinje vlakom slobode. Vlak slobode bio je željeznička kompozicija od 20-ak vagona kojom je 26. kolovoza 1995., dvadesetak dana poslije Oluje, simbolično ponovno uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita, preko Knina. U tom povijesnom vlaku bili su prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i mnogi državni dužnosnici, kao i prognanici s dotad okupiranih područja te kulturni i javni djelatnici.

Na jesen 1995. godine kreću s radom osnovna i srednja škola, obje u zgradi srednje škole i realiziraju se prva kulturna događanja čiji je nositelj bio Dom Hrvatske vojske.

Krajem 1995. i tijekom 1996. godine, na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Knin su doselili Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Osim njih, u manjem dijelu, u Knin su doselili i Hrvati iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, ali i iz same Hrvatske. Svi oni danas su Kninjani, a njihova djeca rođeni su stanovnici ovoga grada.

Odmah po oslobođenju u Knin dolazi i Vladin povjerenik za Knin Petar Pašić koji je za vrijeme okupacije tu dužnost obavljao iz Šibenika. Po povratku u Knin napravio je veliki posao na uspostavi civilne vlasti u gradu, razvoju društvenih odnosa i stvaranju dobrih međunacionalnih odnosa. Iz tih razloga, Petar Pašić dobio je 2014. godine Nagradu grada Knina.

Petra Pašića na mjestu povjerenika 1996. godine zamjenjuje Ante Maričić, a iste godine Maričića zamijenjuje Zvonimir Puljić koji tu dužnost obnaša do 1997. godine.

Prvi kninski gradonačelnik nakon Oluje bio je Milivoj Tomaš, koji je imenovan nakon lokalnih izbora 1997. godine. On je tu funkciju obnašao samo devet mjeseci, od 26. svibnja 1997. godine do 7. ožujka 1998. godine.

Njega smjenjuje Joško Odak koji je dužnost gradonačelnika Knina obnašao do 2001. godine.

Od 2001. do 2005. godine gradonačelnik Knina bio je Vinko Marić.

Od 2005. godine do danas, gradonačelnica je Josipa Rimac, koja od 2013. godine odrađuje treći uzastopni mandat na čelnoj funkciji u gradu.

Evo i kronologije najbitnijih društvenih, infrastrukturnih i gospodarskih događanja u Kninu od 1995. do 2015. godine.

Godine 1997. TVIK je ponovno pokrenuo proizvodnju. Riječ je o poduzeću koje je imalo i ima veliki značaj za život kninske zajednice.

Godine 2003. samoborska tvrtka DIV kupila je kninsku tvornicu TVIK, otkad kreće poslovni uspon kninske tvornice.

U kolovozu 2005. godine svečano je otvoreno kninsko Veleučilište Marka Marulića. U prvih devet godina od svog osnutka, na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu stručni je studij završilo ukupno 339 studenata.

U lipnju 2006. godine svečano je u rad puštena i ovorena fontana na trgu dr. Ante Starčevića u Kninu.

U travnju 2011. godine započeo je za Knin epohalni infrastrukturni projekt, 16 milijuna eura vrijedni IPA projekt „Poboljšanja sustava vodoopskrbe i odvodnje i izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Kninu“, u najvećem dijelu financiran od EU. Projekt je do danas u najvećem dijelu dovršen.

U kolovozu 2011. godine svečano je na kninskom trgu otvoren Spomenik pobjede Oluja '95. Spomenik je otkrilo šesnaestero djece simbolizirajući 16 godina od završetka vojno-redarstvene akcije Oluja. Na svečano otvaranje spomenika stigao je cijeli državni vrh.

U kolovozu 2013. godine završena je obnova Tuđmanove i Zvonimirove ulice.

U rujnu 2013. godine grupacija DIV svečano je otvorila novi pogon tvornice vijčanih proizvoda u Kninu, a vrijednost ulaganja bila je 35 milijuna eura. Od otvaranja tog pogona, u kninskoj tvornici vijaka je zaposleno 300 novih radnika.

Godine 2014. započinje obnova Tomislavove ulice, najdulje ulice u Kninu.

napisao: Ivica Šimić

 

[1] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 23

[2] „Starije kameno doba“, <http://hr.wikipedia.org/wiki/Starije_kameno_doba>, ažurirano, 20. 07. 2014., pristupljeno 8. 12. 2014.

[3] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 23

[4] Povijest, <http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest>, pristupljeno 8. 12. 2014.

[5] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 23

[6] Jelovina D., (1989) „Starohrvatska nekropola na brdu Spasu kod Knina“, Starohrvatska prosvjeta, serija III - svezak 19, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, str. 122

[7] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 23

[8] Supra

[9] Povijest, <http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest>, pristupljeno 8. 12. 2014.

[10] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 23-24

[11] Jelovina D., (1989) „Starohrvatska nekropola na brdu Spasu kod Knina“, Starohrvatska prosvjeta, serija III - svezak 19, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, str. 122

[12] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 24

[13] Supra

[14] Dimitrijević, S. (1979) „Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks“, Praistorija jugoslavenskih zemalja III, Sarajevo: Sarajevo : Svjetlost : Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Centar za balkanološka istraživanja, str. 322

[15] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 24

[16] Supra

[17] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 24-25

[18] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 25

[19] Supra

[20] Supra

[21] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 25-26

[22] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 26

[23] Supra

[24] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 25-26

[25] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 26

[26] Batović, Š. (1972) „Problemi prapovijesti kninskog područja“, Radovi filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar: Filozofski fakultet, str. 17-19

[27] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 97

[28] Supra

[29] Supra

[30] Strabo, „Geography“, Perseus Digital Library, Tufts Univeristy, Medforf, USA, http://www.perseus.tufts.edu/>, pristupljeno 10. 12. 2014.

[31] Zaninović, M (1992), „Od Ninije do Promone“, “, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 34

[32] Zaninović, M (1992), „Od Ninije do Promone“, “, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 38

[33] Jelovina D., (1989) „Starohrvatska nekropola na brdu Spasu kod Knina“, Starohrvatska prosvjeta, serija III - svezak 19, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, str. 220

[34] Jelovina D., (1989) „Starohrvatska nekropola na brdu Spasu kod Knina“, Starohrvatska prosvjeta, serija III - svezak 19, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, str. 220

[35] Supra

[36] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 96.

[37] Budimir, M. (1992) „Arheološka topografija kninske općine“, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 26

[38] Zaninović, M (1992), „Od Ninije do Promone“, “, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 34

[39] Sinobad. M. – Izjava o gradu Niniji za monografiju '2022 godine grada Knina', 21. 12. 2014.

[40] Zaninović, M (1992), „Od Ninije do Promone“, “, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 34

[41] Supra

[42] Zaninović, M (1992), „Od Ninije do Promone“, “, Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, str. 38

[43] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 98

[44] Supra

[45] Supra

[46] Supra

[47] Supra

[48] Sinobad, M. „Kapitul kod Knina: oskrnavljeni i zapostavljeni simbol grada“, prezentacija, 2013.

[49] Supra

[50] Supra

[51] Supra

[52] Supra

[53] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 99

[54] Supra

[55] Klaić Plenča, D.(1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. VI

[56] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 99

[57] Barbarić, J. (1993) „Kninski biskupi i njihova biskupija (o.1050 – 1490) u svijetlu novijih arhivskih istraživanja“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica hrvatska, str. 68, Antoljak, S. (1993) „Knin u doba hrvatskih narodnih vladara“, Kninski Zbornik, Zagreb: Matica hrvatska, str. 54, Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 99, Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 11

[58] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 99

[59] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 11

[60] Šišić. F. (1925, pretisak 1990), „Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara“, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 345

[61] Šišić. F. (1925, pretisak 1990), „Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara“, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 363

[62] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 11-12

[63] Sinobad, M. „Kapitul kod Knina: oskrnavljeni i zapostavljeni simbol grada“, prezentacija, 2013.

[64] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 12

[65] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 13

[66] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 12-13

[67] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 13

[68] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 101

[69] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 13

[70] Goldstein, I. (1984) „Kako, kada i zašto je nastala legenda o nasilnoj smrti Kralja Zvonimira“, Zagreb: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 17, No. 1,, str. 36

[71] Supra

[72] Sinobad, M. „Kapitul kod Knina: oskrnavljeni i zapostavljeni simbol grada“, prezentacija, 2013.

[73] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 13

[74] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 14

[75] Antoljak, S. (1993) „Knin u doba hrvatskih narodnih vladara“, Kninski Zbornik, Zagreb: Matica hrvatska, str. 65

[76] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 14

[77] Antoljak, S. (1993) „Knin u doba hrvatskih narodnih vladara“, Kninski Zbornik, Zagreb: Matica hrvatska, str. 66

[78] Klaić, V. (1980) „Povijest Hrvata“, knjiga prva, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 151-152

[79] Gunjača, S. (1978) „Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji IV“ , Zagreb: Školska knjiga, str. 108

[80] Goldstein, I. (1997) „Dinastija Arpadovića i ranosrednjovjekovna Hrvatska“ Zvonimir kralj hrvatski; zbornik radova, Zagreb: HAZU, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, str. 265

[81] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 14

[82] Klaić, N. (1955) „Izvori za hrvatsku povijest“, Zagreb: Školska knjiga, str. 86-87

[83] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 102

[84] Plenča, D.(1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. VI

[85] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 102

[86] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 102-103

[87] Supra

[88] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 14

[89] Živković, Pavo (1993) „Knin i Bosna od kraja 13. do početka 15. stoljeća“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 123; Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 15

[90] Supra

[91] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 15

[92] Plenča, D.(1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. VII

[93] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 16

[94] Plenča, D.(1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. VI

[95] Živković, Pavo (1993) „Knin i Bosna od kraja 13. do početka 15. stoljeća“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 123; Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 127-128

[96] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 17

[97] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 105

[98] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 43

[99] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 18

[100] Supra

[101] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 105

[102] Supra

[103] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 18

[104] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 106

[105] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 106-107

[106] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 108

[107] Supra

[108] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 18-19

[109] Grgić, I. (1962) Postanak i početno djelovanje vojne krajine kninskog kotara, Starine, knjiga 52, Odjel za društvene nauke JAZU, Zagreb, 1962., str. 266

[110] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 108

[111] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 20

[112] Peričić, Š. (1993) „Glavari i časnici vojne krajine u Dalmaciji“, Radovi Zavoda za povijesnu znanost HAZU Zadar, sv. 35/1993, Zadar: Zavod za povijesnu znanost HAZU, Zadar, str. 227

[113] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 21

[114] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 20

[115] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. IX

[116] Peričić, Š. (1993), „Knin pod Mlečanima“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 134

[117] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 21

[118] Supra

[119] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 21-22

[120] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 115

[121] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 22

[122] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 115

[123] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 22

[124] Živković, Petar. (1993) „Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918.“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 115

[125] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 23

[126] Supra

[127] Supra

[128] Supra

[129] Supra

[130] Supra

[131] Supra

[132] Supra

[133] Supra

[134] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 33

[135] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 36

[136] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 42

[137] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 46

[138] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 47

[139] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 36

[140] Plenča, D. (1986) „Kninska ratna vremena“, Zagreb: Globus, str. 37

[141] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 24

[142] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 28

[143] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 2

[144] Supra

[145] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 29

[146] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 2

[147] Šimić, I. (2004) „Grad vračeva i umjetnika – knjiga o Kninu“, Knin: HUK, str. 75

[148] Paić, P. (1998) „Hrvatski kraljevski grad Knin“, Knin: Poglavarstvo grada Knina, Matica hrvatska Knin, str. 2

[149] Crkvenčić, I. (1993) „Promjene broja pučanstva Knina od druge polovice 19. stoljeća“, Kninski zbornik, Zagreb: Matica, hrvatska, str. 29

[150] Rašeta, Z., Paić, P. (1987) „Knin i TVIK“, Knin: Tvornica vijaka, str. 33

[151] Rašeta, Z., Paić, P. (1987) „Knin i TVIK“, Knin: Tvornica vijaka, str. 35

[152] Rašeta, Z., Paić, P. (1987) „Knin i TVIK“, Knin: Tvornica vijaka, str. 55

[153] Rašeta, Z., Paić, P. (1987) „Knin i TVIK“, Knin: Tvornica vijaka, str.120

[154] Rašeta, Z., Paić, P. (1987) „Knin i TVIK“, Knin: Tvornica vijaka, str. 45-59

[155] Nazor, A. „Oluja pobjede: fotomonografija vojno-redarstvene operacije Oluja, 4.-8. kolovoza 1995“, str. 181-184

 

Arhiva - stara stranica

Arhiva